Po mitskom predanju Kadmo je sa svojom zenom Harmonijom u podmakloj dobi napustio Tebu. Na kolima sa volovskom zapregom stigao je Enhelejcima i tamo osnovao grad Butou, danasnju Budvu. Enhelejci su ga ucinili svojim vodjom u odbrambenom ratu protiv Ilira. S njime na celu pobijedili su Enhelejci Ilire i tako je Kadmo postao ilirski vladar. U novom kraljevstvu rodio mu se sin Ilirije. Poslije je poveo Ilire i enhelejsku vojsku protiv Grcke. Osvojio je i razvalio mnoge gradove, sve dok mu se vojska nije ogrijesila o delfsko svetiliste. Tada je, prema starom prorocanstvu, ilirska i enhelejska vojska ljuto stradala. U tom slomu, medjutim, Kadmo i Harmonija nijesu pretrpjeli zla. Oni su na kraju po bozanskoj odluci, preobrazeni u zmije, preneseni na poljane ili na ostrva blazenih, kao odabranici bozji. Najstarije ishodiste te predaje do kojeg mozemo doprijeti na temelju raspolozivih podataka jeste izgubljeno vrelo, vjerovatno spas nekog logografa, iz kojeg su crpli Herodot, Euripid i pseudo-Apolodor. Za Kadmovu, pak vezu sa Budvom i za volovska kola na kojima je stigao na Jadran najstarije vrelo poznato nama jeste Filon iz Bilbosa.

U stara vremena, kada je Risan bio glavno mjesto u Boki, bio je tor ondje, gdje je sada Kotor, pa posto Risan propadne u more, pocne se novi grad zidati kod Tora, i nazovu ga Kotor. Vise Kotora u kamenitoj gori vidi se nekakva velika jama kao pecina. Onu je pecinu bio poceo kopati silni car Stefan, da ondje gradi grad Kotor, pa mu kazala vila da to ne cini, jer mu ondje u onoj vrleti nema ni brodu pristanista, ni konju poigrista, vec neka ga gradi dolje kraj zaliva. Car poslusa vilu i s pomocu njezinom nacini grad Kotor, i dovrsivsi ga sasvim, pozove na cas mnogu gospodu i vilu. Kada se car pred gospodom stane hvaliti, kakav je lijep grad nacinio, vila ga prekori, da on to bez nje ne bi mogao uciniti; caru na taj ukor bude tako zao, da udari vilu sakom po obrazu, a ona se na to rasrdi, te sve izvore i studence po Kotoru otruje i sve goste careve poludi. Kada car tu osvetu vidi, on stane vilu moliti i jedva je kojekako namoli, te mu goste povrati od ludila i ocisti mu od otrova samo jedan izvor iza juznih vrata gradskih. I od toga su i sada osobito ljeti kada je susa, sve vode po Kotoru slane, osim onog izvora iza grada na juznoj strani.

Kada je ban Ugren, silan i bogat, vladao okolinom danasnjeg Niksica, rijesi da podigne grad pored gornjeg toka rijeke Zete. On sakupi radnike i pripravi sve sto je potrebno za zidanje grada. Uoci onog dana kada je trebalo poceti kopati temelje gradu, u snu mu se javi zena sva u zlatu i rece: "Ako mislis da ti se odrzi temelj gradu, da grad sagradis i da se on po tvojem imenu zove, neka radnik, koji prvi pocne kopati temelj, sjutra ujutru prije sunca, udari tri puta trnokopom u zemlju i tri puta kaze: "Pomozi boze Ugrenu i Ugrenovu koljenu! Tako ce grad vjecno pripadati tvojem koljenu i tvoje ime nositi! " Ban Ugren ucini sve onako kako mu se prisnilo, povede sa sobom svojeg najstarijeg slugu Niksu, zapovijedi mu da udari tri puta trnokopom i da kaze: "Pomozi boze Ugrenu i Ugrenovu koljenu!" Niksa uze trnokop, udari njime u zemlju i rece: "Pomozi boze Niksi Niksinu koljenu!" - "Ne tako, nego Ugrenu i Ugrenovu koljenu!" - zagrmlje na njega ban Ugren, Niksa i drugi put udari trnokopom i rece: "Pomozi, boze, Niksi i Niksinu koljenu! " Onda se ban Ugren razjari, udari Niksu, istrgnu mu trnokop iz ruka, udari njime sam u zemlju i onako ljutit, umjesto da kaze kako treba, ponovi: "Pomozi, boze, Niksi i Niksinu koljenu!" Kada vidje sta je uradio, da je i sam pritvrdio ono sto je Niksa kazao, jer je tri puta izreceno Niksino ime i to se vise ne moze ispraviti, oturi onaj trnokop i rece Niksi: "Eto ti i grada i njegovog imena: neka se po Niksi zove Niksic!" I tako ostade.

Kralj Vukasin bio je lukava srca, te je svoju dvorkinju ubio na pravdi boga. Da bi pokajao taj svoj smrtni i neoprosceni grijeh, javi mu se na snu starac, Bozji poslanik, pa mu rekne: "Vukasine, Vukasine, tvoj je grijeh neoproscen, zato na onome mjestu, gdje si ubio na pravdi Boga svoju dvorkinju, podigni grad. Ako to ne uradis, proklet ces biti od Boga, da ce iz tebe trava proklijati". Kada Vukasin ustade, pokaje se, i brzo skupi hiljadu neimara, da zida grad na onom mjestu, gdje mu je starac kazao. Posto Vukasin skupi neimare povede ih na mjesto gdje ce zidati grad. Kada dodje tamo, a na onome mjestu zaboden stap, odakle ce grad zapoceti. Neimari stadose zidati.

Dok su neimari zidali grad, Vukasin se setao ispred grada. Naidje tuda pustinjak, pun bozanstva. Kako je Vukasin svakoga mrzio, tako je i na poboznog pustinjaka mrko pogledao svojim lukavim ocima. Pustinjaku je to bilo vrlo tesko, jer mu nije nista krivo ucinio, pa mu rekne: "Vukasine, znaj, neces ga lako sazidat!" Pustinjak ode, a Vukasin ostane cijeli dan setajuci ispred grada.

Kada su majstori pola grada sazidali, nijesu mogli dalje, jer je bio mrak, te ostave za sjutradan. Kada dodju sjutradan, grad oboren. Kada to vidi Vukasin, zacudi se, ali opet rekne neimarima da ponovo zidaju. Neimari pocnu zidati jos veci i deblji grad. Dok su neimari zidali, Vukasin se setao ispred grada. U tom naidje djevojka, noseci sud pun vode. Milostiva djevojka, videci Vukasina umorna i znojava, pruzi mu sud, da se umije hladnom vodom, ali se zacudi, kada je Vukasin mrko pogleda, pa mu rekne: "Vukasine, znaj, neces ga lako sazidati!" I djevojka ode svojim putem. Vukasin se i dalje setao ispred grada. Kada je polovina bila gotova, neimari odu i ostave rad za sjutra. Kada sjutradan dodjose – ali grad oboren. Zacudi se Vukasin, a jos vise neimari, koji pocnu opet zidati dva puta deblji nego prije i tako veliki i silan da mu esapa nema.

Dok su zidali, Vukasin se setao ispred grada. U tom naidje otuda jedna baba, kojoj je bila kolibica blizu grada, pa poce Vukasinu: "Vukasine, zidas li to grad? Sretno ti bilo!" Baba se zacudi zasto Vukasin na nju mrko pogleda, i zasto poteze mac da je ubije. Na to mu baba rekne: "Vukasine, znaj, neces ga lako sazidati!" - pa ode u svoju kolibicu, a Vukasin se i dalje setao cijeli dan. Kada su neimari sazidali grad, Vukasin se vrlo obraduje, ali kada osvanu dan, sav grad bjese u rusevinama. Vukasin opet sakupi jos vise neimara i majstora, ali sto oni u dan sazidaju, to sjutra ne osvane.

Jedne noci javi se Vukasinu onaj starac na snu, pa mu rekne: "Vukasine, nesrecnice! Idi onoj babi, sto joj je kolibica kraj grada, pa se kriomice privuci i slusaj sta ce ona govoriti!" Kada Vukasin ujutru ustane, naredi da grad ponovo zidaju, a on se prikrije kod kolibe one babe. U po noci dodje babi vila, pa vikne: "Bako, nece Vukasin ovaj grad lako sazidati. Poceo ga je zidati na nesrecnom mjestu, kuda vodi anatemnjacki put. Zato mu grad ne moze ostati, dok ne prepliva rijeku Bojanu!"

Vukasin to cuje, pa sjutradan usudi se zaplivati u rijeku Bojanu, koju moleci se bogu prepliva sa velikim strahom. Sazidani grad opet se sjutradan obori. Vukasin se opet prikrije uz kolibu, i slusao je sta ce jos biti. U po noci dodje babi vila, pa rekne: "Vukasin nece sale sazidati grad, dok ne sjedne u camac i jezero s kraja na kraj ne prepliva." Vukasin sjutradan opet sazida grad, a uzme camac, sjedne i otisne se niz jezero. Mnogo je straha pretrpio, ali moleci se bogu i svetom Nikoli, prebrodi jezero i dodje na suvo.

Ali i te noci grad se sav srusi. Vukasin ga opet sazida, a nocu prikrije se kod babine kolibe. Opet u po noci dodje babi vila i kaze: "Vukasin nece sazidati grad, dok god ne uzida u grad mater ubijene dvorkinje. Samo tako ce mu grad ostati!" Vukasin kada to cu, ozalosti se, ali kada ne moze druga biti, naredi slugama, te mu na silu dovedu majku dvorkinjinu i neimari je zivu sazidaju u grad. Kad su grad sazidali, vikne zena iz zida: "Braco, ako za Boga znate dovedite mi kcer i sina, da ih nesrecna mati posljednji put zadoji!" Neimari je poslusase, dovedu joj kcer i sina i ona ih zadoji, pa se u isti mah skameni, a samo stane mlijeko, koje jos kaplje niz gradski bedem. Djeca joj od tuge svisnu. Kada je grad bio gotov, vikne vila: "Vukasine, Vukasine! Nijesi kadar sazidati Skadar!" I osta mu ime: Skadar, a rijeka Bojana prozva se stoga, sto je krv dvorkinjina tekla niz grad i zabojila rijeku u crveno. Prije toga tekao je tuda potok, ali Bog naredi, voda nadodje i nazva se Bojana. Tako osta i dan danas: "Skadar na Bojani".